Blog

Pretjerano kukanje: zamka u koju lako upadamo?

Optimisti: čaša je napola puna!
Pesimisti: čaša je napola prazna!
Oni koji pretjerano kukaju: na čaši su ogrebotine, a ni voda nije dovoljno hladna, vjerojatno jer je iz slavine, a ne iz boce. Na čaši je i nečiji otisak prsta, što znači da nije dovoljno dobro oprana… Zašto se takve stvari uvijek događaju baš meni?

Tako Guy Winch iz Psychology Today simpatično opisuje one koji pretjerano kukaju. Svatko od nas, bez sumnje, različito doživljava i interpretira druge i svijet. Jedni gotovo u svemu vide pozitivno i prilike, dok drugi vide negativno i nedostatke. Treći na situacije odgovaraju ovisno o danim okolnostima, zahtjevima i vlastitim mogućnostima, dok četvrtima naprosto „nikada ništa nije po volji”. Kada se s drugima nađemo u situaciji u kojoj vrijeme nije strukturirano, uglavnom ga nastojimo strukturirati sami u vidu ćaskanja, odnosno u vidu pristojnog razgovora o „nebitnim“ temama kao što su vijesti, vrijeme, moda, showbiz ili kultura. Međutim, kada tema razgovora postane netko ili nešto oko čega se žalimo, ali oko čega ništa nećemo, ne možemo, niti želimo poduzeti, tada se radi o „strašno, strašno” komunikaciji. Takve razgovore najčešće započinje pojedinac pesimističnom izjavom na koju se nadovezuju ostali sugovornici potvrđujući – „pa to je prestrašno!“, a raspon tema je, dakako, širok. Mnogima nam je tako znana ona „ja ne mogu vjerovati u kakvoj mi državi živimo“, ili „mladi danas ništa ne valjaju“.

Zvuči poznato? Da, da…strašno, strašno!

 

Zašto se to uvijek događa baš meni?

Postoje oni koji će se učestalo žaliti na odnose i okolnosti na koje nemaju utjecaj, kao što su ponašanja drugih, funkcioniranje svijeta, društvene nepravde ili tragedije. Takvi će nerijetko svijet doživljavati opasnim, nefer mjestom, koristeći se izrazima poput „u kojem smjeru ovaj svijet ide!“ ili, „vožnja gradom je nepodnošljiva!“ pozivajući time druge da im se pridruže u kukanju.

S druge strane, postoje i oni koji će se učestalo žaliti u vezi odnosa i okolnosti na koje imaju utjecaj, koje biraju živjeti i koje neumorno nastavljaju živjeti i njegovati, kao što su disfunkcionalne partnerske veze i toksična prijateljstva. Takvi će se nerijetko žaliti na ponašanja partnera ili prijatelja, opisujući kako su u tim odnosima tretirani nefer, stavljajući se u poziciju pasivne žrtve – „ma ja ti uvijek nailazim na nekakve kretene“, „s njim se stvarno ništa ne može, on ti se samo izležava“, ili „Eto vidiš! Uvijek mi se tako vraća”, nakon čega uslijedi vječno pitanje – „zašto se to uvijek događa baš meni?!“

Zašto?

Zato što takvi uporno njeguju i hrane vlastito nezadovoljstvo – odbacuju osobnu odgovornost i mogućnost bijega iz situacije ili odnosa i odbacuju mogućnost suprotstavljanja izvoru tog nezadovoljstva na funkcionalan način. Drugim riječima, ne traže objektivno rješenje problema. Tada ustvari komunikacija nije usmjerena na akciju i na ostvarenje promjene, već na priču o samom problemu.

 

A tek kad’ čuješ što se meni dogodilo!

Postoje i oni koji će se prilikom kukanja natjecati – i to u navođenju tragičnih doživljaja i iskustava. Iako nam se može učiniti da spontano razmjenjuju informacije, iskustva i dojmove, na psihološkoj se razini zapravo radi o natjecanju i borbi za tron – za filmsku nagradu, žanr: drama. Tako će „a tek kad’ čuješ što se meni dogodilo!”, u prijevodu značiti „moj je primjer bolji, moja je situacija dramatičnija, stoga sam ja pobjednik!” Čaša u tom slučaju neće biti niti napola puna niti napola prazna, a niti ogrebana – čaše uopće neće niti biti.

Zašto?

Zato što je ipak dramatičnije biti bez čaše – žedan.

Takva igra za rezultat implicira paralizu u komunikaciji, a budući da u konačnici ne donosi emocionalnu dobit, niti u njoj itko doista pobjeđuje, trebamo se zapitati je li ju vrijedno igrati.

 

Zašto onda kukamo i koje su posljedice pretjeranog kukanja?

Uglavnom kukamo kada nas netko ili nešto čini nezadovoljnima kako bismo se djelomično rasteretili neugodnog osjećaja dijeleći ga s drugima. Rekli bismo, kukamo kako bismo se izventali i kako bi nas drugi čuli. Međutim, sudeći po svemu navedenome, nekada to činimo i kako bismo se zabavili, otpisali vlastitu odgovornost, potvrdili svoju bespomoćnost ili naizgled pobijedili u natjecanju i osigurali si mjesto na tronu tragedije.

U želji da si olakšamo, pretjeranim kukanjem uglavnom izazovemo kontraefekt, čime si otežamo cjelokupnu situaciju i blokiramo put do funkcionalnih misli i učinkovitih ponašanja. Tako nam se pretjeranim kukanjem može učiniti da se rasterećujemo, dok zapravo vrlo često sve dublje upadamo u začarani krug stagnacije. Isto se u konačnici može negativno odraziti na naše raspoloženje i na smanjenje vjerojatnosti pozitivnih ishoda. Budući da se pretjeranim kukanjem umjesto na rješenje fokusiramo na problem, generiramo određenu razinu stresa. Bez obzira na to jesmo li mi ti koji pretjerano kukaju ili to slušaju (ili svjedoče istome na internetu ili na TV-u), taj generirani stres, odnosno izlučeni hormon kortizol, može izazvati trajne negativne posljedice na imunološki sustav. U istraživanju medicinskog fakulteta u Stanfordu Sapolsky (1996) navodi kako kontinuirano izlaganje negativnostima može oštetiti hipokampus, područje u mozgu ključno za razvoj vještina rješavanja problema i za inteligentno, funkcionalno razmišljanje. Drugim riječima, pretjeranim izlaganjem negativnostima možemo trajno nepovoljno utjecati na fizičko zdravlje, na vlastita razmišljanja i ponašanja, a posljedično tome i na odnose te na kvalitetu života.

 

Kako manje kukati?

Budući da pretjerano kukanje istovremeno izaziva dojam rasterećenja – ali i opterećenja, te da može ozbiljno narušiti kvalitetu našega zdravlja i života, od suštinske je važnosti prepoznati možemo li nešto mijenjati, odnosno možemo li na nešto utjecati ili ne. U nastavku se nalazi nekoliko prijedloga:

Najprije si postavite pitanje: mogu li ja utjecati na trenutnu situaciju? Ako da, što mogu učiniti? Ako ne, zašto sam onda usmjeren/a na nju? Što ja time dobivam?

  • Prihvatite negativne doživljaje i popratne neugodne emocije poput frustracije, ljutnje ili straha.
  • Usmjerite se na rješenja i na načine njihova postizanja.
  • Razmislite koji su vaši dobitci u nepovoljnim situacijama – problemi mogu predstavljati priliku za učenje i rast.
  • Sjetite se svega na čemu ste zahvalni. Zahvalite na svemu što imate, u tome vam može pomoći dnevnik zahvalnosti. Ako smo nezahvalni i nikada nam nije dovoljno – otežavamo si put do zadovoljstva.
  • Dopustite si vrijeme za odmor i užitak. Preokupiranost problemima može rezultirati izostavljanju malih, ali dragocjenih užitaka te zanemarivanju fizičke aktivnosti koja doprinosi našem pozitivnom raspoloženju.
  • Minimalizirajte izvore negativnih informacija, kao što su vijesti i žuti tisak.
  • Ako imate dojam da se nalazite u bezizlaznoj situaciji u kojoj ne vidite rješenje ili naprosto želite unaprijediti odnos prema sebi i drugima, potražite usmjerenje i podršku u vidu psihosocijalnog savjetovanja.

 

Kako odgovoriti drugome na pretjerano kukanje?

Najprije si postavite pitanje: u kakvom sam ja odnosu sa svojim sugovornikom? Moram li ja razgovarati s njim? Ako da, kako da si olakšam takve razgovore? Ako ne, koji su moji razlozi sudjelovanja u takvim razgovorima i mogu li ih kako izbjeći?

  • Ne pokušavajte uvjeriti svog sugovornika da „nije tako strašno“ jer bi to moglo izazvati kontraefekt i doprinijeti njegovom dodatnom nezadovoljstvu.
  • Izbjegavajte bezuvjetno slaganje sa sugovornikom ili potkrjepljivanje njegovih primjera svojim, izbjegavajte rasplamsavanje vatre.
  • Umjesto toga, prihvatite njegove osjećaje, izrazite suosjećanje i razumijevanje.
  • Jasno, ljubazno i direktno verbalizirajte nezadovoljstvo i potrebu za promjenom teme ili usmjeravajte pažljivo razgovor u pozitivnom smjeru postavljajući sugovorniku pitanja, poput „postoji li nešto dobro u ovoj situaciji što bi mogao uzeti za sebe?“
  • Ako ste dovoljno spretni i pažljivi, koristite humor kako biste problem uzdignuli na meta razinu. Kako ćete to izvesti ovisi o raznim čimbenicima, poput primjerenosti situacije, našem iskustvu, vještinama i odnosu sa sugovornikom.
  • Minimalizirajte izvore negativnih informacija, kao što su vijesti i žuti tisak.
  • Ako vas tuđe pretjerano kukanje opterećuje i niste sigurni kako se nositi s takvim odnosom, potražite usmjerenje i podršku u vidu psihosocijalnog savjetovanja kako biste ponovno uspostavili svoju unutarnju snagu i unaprijedili odnos prema sebi i drugima.

Gotovo smo svi mi u nekoj mjeri drama queens & kings. Međutim, kada nam kukanje prestane biti zabavno ili korisno i stvori toksičnu, opterećujuću i pasivnu atmosferu, vrijeme je da osvijestimo koji su naši razlozi sudjelovanja (ili pokretanja takve komunikacije), na koji način joj pridonosimo i kakve ono posljedice ostavlja na nas, ali i na druge, prihvaćajući pri tome odgovornost za vlastite riječi i postupke. Bez obzira na to kako vidjeli čašu, punu, praznu ili ogrebanu, na nama je da odgovorno režiramo i produciramo svoj život kako ne bismo postali pasivne žrtve svojih scenarija i sporednih likova koje, u konačnici, sami biramo.