Kako je život zaista poprilično nepredvidljiv, prirodno je da smo ponekad zabrinuti.
U pozadini naše zabrinutosti nalazi se osjećaj straha da nešto neće biti u redu s nama ili s drugima, no taj je strah primarna ljudska emocija, baš kao i osjećaji sreće, tuge, ljutnje i gađenja. Gotovo svi smo barem jednom u životu bili zabrinuti. Zabrinutost zapravo ima važnu ulogu u našim životima jer razmišljajući o potencijalnim opasnostima mi stimuliramo naš mozak i nastojimo pronaći dobra rješenja kako bismo te opasnosti umanjili ili izbjegli.
Problem nastaje kad te naše misli o mogućim opasnostima postanu svakodnevne, ponavljajuće i izvan naše kontrole.
Odnosno kada počnemo brinuti o mogućim opasnostima bez nastojanja da pronađemo dobro rješenje. Ako se to dogodi, naša zabrinutost prestaje biti funkcionalna i može značajno narušiti kvalitetu našeg života.
Iako zabrinutost nije nešto što možemo eliminirati iz naših života, njome možemo učinkovito upravljati.
Prvi korak u tome je prepoznavanje da se nešto događa i da je nešto potrebno poduzeti. To može biti teže nego što se čini, jer se pretjerana zabrinutost često zna maskirati kao nešto uobičajeno. Kada nas zabrinutost počne ometati u svakodnevnom funkcioniranju, važno je prepoznati da je vrijeme da se nešto poduzme.
Sljedeći korak je osvještavanje izvora zabrinutosti, rad na razumijevanju svojih osjećaja i iskustava, kao i suočavanje s njima. To može uključivati rad na sebi sa savjetnikom ili psihoterapeutom, aktivnu promjenu određenih životnih okolnosti ili načina razmišljanja, korištenje određenih tehnika poput tehnika upravljanja vremenom, ili traženje podrške od obitelji i prijatelja.
Istraživanja pokazuju da povezivanje s drugima i davanje i primanje podrške smanjuje zabrinutost i poboljšava mentalno zdravlje. Naime, zabrinutost i neugoda se obično umanje kad im dozvolimo da se pokažu. Dijeljenje svojih briga s onima kojima vjerujemo može pomoći u tome da se osjećamo sigurnijima i zaštićenijima, a iskazivanjem svojeg straha mi pokazujemo svoju ranjivost, što je zapravo vrlo hrabro!
Napredak započinje od trenutka kada se pokažemo i dopustimo biti viđeni.
I na kraju, važno je biti strpljiv sa sobom i imati na umu da se promjena ne događa preko noći. Jako je važno da se ne ljutimo na sebe što se tako osjećamo. Uz vrijeme, dosljednost i trud možemo naučiti kako upravljati osjećajima umjesto da oni upravljaju nama. Uvidom u svoje misli, osjećaje, ponašanja, uvjerenja i zaključke, dobivamo jasniju sliku svojih izbora i reakcija, pa se stoga učimo sigurnije nositi s izazovima.
Zabrinutost ima svoju svrhu – potaknuti nas na rješavanje problema, ali gubi tu svrhu kada nas preokupira i blokira u tom rješavanju problema i svakodnevnom funkcioniranju ili ostvarenju vlastitih potencijala. Od opasnosti nas ne štiti razmišljanje u krug, već akcija, a biti odgovoran ne znači nužno biti i zabrinut. Ako problem ima rješenje, trebamo raditi na njegovom pronalasku, a ako problem nema rješenje, trebamo naučiti kako ne gubiti vrijeme razmišljajući o njemu.
Ako se osjećate preplavljeno, preopterećeno ili zabrinuto i potrebno vam je usmjerenje ili podrška, obratite mi se s povjerenjem i pronaći ćemo najbolje rješenje za vas.
Preporuke za čitanje:
Brown, B. (2007). I thought it was just me (but it isn’t): making the journey from what will people think to I am enough. New York, NY: Penguin Random House LLC.
Milivojević, Z. (2010). Emocije: psihoterapija i razumijevanje emocija. Zagreb: Mozaik knjiga.
Vulić-Prtorić, A. (2006). Anksiozna osjetljivost: fenomenologija i teorije. Suvremena psihologija, 9(2), 171-193.
